Kad je Emma kupila staru kuću na selu, očekivala je samo uobičajene izazove – škripave podove, propuh i možda ponekog miša. No, ubrzo je otkrila da zidovi te kuće kriju priču staru desetljećima.
Jednog kišnog dana, dok je uređivala spavaću sobu na katu, iza tapete je pronašla staru omotnicu. Na njoj je stajao natpis: „Onome tko ovo pronađe.“
Pismo unutra bilo je pažljivo ispisano starom tintom. Govorilo je o ženi koja je nekada živjela u toj kući i o njenoj dubokoj, ali tajnoj ljubavi. U tekstu se spominjalo dijete i želja da istina jednog dana bude otkrivena.
Pismo je potpisano samo inicijalima, što je Emmu potaknulo da istraži porijeklo priče. Pretraživala je arhive, razgovarala sa starijim susjedima i pokušavala sastaviti dijelove zaboravljene prošlosti. Jedan od mještana spomenuo je davno nestalu ženu čiji život nikada nije do kraja razjašnjen.
Za Emmu je pismo postalo podsjetnik na to koliko prošlost može oblikovati sadašnjost. Danas stoji u okviru na kaminskoj polici, kao uspomena na tajnu koju kuća još uvijek čuva.
Svaki gost koji posjeti Emmu zastane pred pismom i posluša priču o njemu. A kuća, tiha i stara, kao da i dalje šapuće svoje neispričane priče – onima koji imaju strpljenja da ih čuju.
