Vraćala sam se kući nakon redovnog pregleda kod ljekara. Rekao je da je sve u redu i da ću uskoro upoznati svoju bebu — za samo deset dana!
Hodala sam nasmijana, zamišljajući imena, kolijevku i prvi zagrljaj.
Ulica je bila mirna, a misli su mi bile negdje daleko, sve dok se kraj mene nije zaustavio automobil. Vozač je spustio prozor i ljubazno rekao:
— „Izgleda da vam je dan lijep — nasmijali ste mi jutro.“
Zatečena, nasmijala sam se i zahvalila. Pokazala sam svoj trbuh, ponosno, kao znak da čekam bebu.
On se blago nasmiješio i rekao:
— „Čestitam! Neka vam sve prođe sretno i mirno.“
Zatim je samo mahnuo i odvezao se.
Ostala sam stajati nekoliko trenutaka, osjećajući mješavinu iznenađenja i zahvalnosti. Taj neočekivani susret podsjetio me da i u najobičnijem danu može biti mjesta za dobrotu i iskrenu ljudsku riječ.
Epilog 🌷
Kasnije, kad sam stigla kući, još sam razmišljala o tome. U svijetu u kojem se često žuri, jedna kratka rečenica potpune nepoznate osobe bila je dovoljna da mi uljepša dan i podsjeti me koliko toplina može značiti — posebno u trenucima kada život donosi novi početak.
