Punih petnaest godina, svakog dana u isto vrijeme, Margaret Šo odlazila je u Mejplvud park i na istu zelenu klupu ostavljala topli obrok. Klupa je stajala pod krošnjom starog hrasta, malo po strani od glavne staze, i činila se gotovo neprimjetnom drugima.
Nikada nije čekala da vidi ko će uzeti hranu, nije ostavljala bilješke i nikome nije govorila o svom ritualu. Nakon što je izgubila supruga, kuhanje joj je postalo način da ispuni tišinu u kući, a vremenom i skroman čin dobrote koji je svakog dana ispunjavao njeno srce.
Bez obzira na vrijeme — kišu, snijeg ili vrućinu — obrok je uvijek bio tu. Nekad supa, nekad topli gulaš, nekad jednostavan sendvič. U gradu je postala poznata kao “Dama sa klupe”, ali gotovo niko nije znao ko je ona zapravo.
Jedne kišne večeri, kada je spustila posudu sa obrokom, pred njom se zaustavio automobil. Iz njega je izašla žena u urednom tamnom kostimu i prišla joj s kišobranom.
— Gospođo Šo? — upitala je tiho.
— Da… poznajemo li se? — odgovorila je Margaret iznenađeno.
— Moje ime je Lajla, — rekla je žena. — Prije petnaest godina, zajedno s dvije prijateljice, dugo sam se oslanjala na obroke koje ste ostavljali ovdje. Pomogli ste nam u trenutku kada nam je to najviše trebalo.
Margaret je zastala, vidno dirnuta.
— Bile ste djevojčice koje su se krile blizu ljuljaški? — prošaputala je.
— Da, — potvrdila je Lajla. — Vaša dobrota nam je dala snagu da nastavimo dalje.
Lajla je potom iz torbe izvadila kovertu i pružila je Margaret. U njoj je bilo pismo i skroman, ali značajan dar. U pismu je stajalo da su Lajla, Džun i Erin osnovale Stipendijski fond Margaret Šo za mlade bez doma, kako bi pružile podršku drugima, baš kao što je ona nekada pružila njima.
— Sve smo uspjele, — rekla je Lajla s osmijehom. — Jedna od nas radi u socijalnoj službi, druga vodi sklonište, a ja se bavim pravom. Sve to dugujemo vašem primjeru.
Margaret je bila iskreno dirnuta. Dvije žene sjele su na klupu i razgovarale neko vrijeme, dok je kiša tiho padala oko njih.
Kada je Lajla otišla, Margaret je ostala sjediti, duboko zahvalna zbog neočekivanog susreta i saznanja da su njezina tiha djela ostavila dubok trag.
Te večeri nije ostavila obrok na klupi. Umjesto toga, sljedećeg jutra na klupi je pronašla bijelu ružu i poruku:
“18:00 živi i dalje.”
