Proljetno jutro bilo je vedro i tiho, a mala željeznička stanica polako se punila putnicima koji su žurili na posao. Među njima stajala je Sofija — mlada žena skromnog izgleda, s ruksakom u jednoj ruci i starim plišanim zecom u drugoj.
Kada je voz stigao, ušla je tiho i sela kraj prozora. Privila je igračku uz sebe, a putnici su joj u prolazu uputili kratke, nesigurne poglede.
Nedugo zatim prišla joj je kondukterka.
— Karta, molim.
Sofija je tiho odgovorila:
— Nemam kartu. Samo sam se nadala da se malo provozam.
Kondukterka je, iako formalna, u njenom glasu osjetila umor. Ipak, prema pravilima, zamolila ju je da siđe na sljedećoj stanici.
Na idućem zaustavljanju Sofija je poslušno napustila voz. Držala je ruksak i plišanog zeca, koji joj je očigledno mnogo značio. Dok je voz polako nastavljao dalje, putnici su primijetili da je djevojka zaboravila igračku na sjedištu.
Kondukterka ju je podigla, a tada je ispod jedne trake primijetila mali papirić. Na njemu je bila jednostavna, ali snažna poruka:
“Ako je moguće, pomozite mi. Vjerujem da još postoji dobrota.”
Zabrinuta zbog sadržaja poruke, odmah je obavijestila mašinovođu. Voz je zaustavljen, a nekoliko članova osoblja vratilo se prema stanici da provjere je li sve u redu.
Na peronu su zatekli Sofiju kako sjedi i očito se ne osjeća dobro. Hitna pomoć je brzo stigla, a zdravstveni radnici su joj pružili potrebnu pomoć. Rekli su da je reakcija osoblja došla u pravi trenutak.
Kasnije, u bolnici, kondukterka je donijela opranog plišanog zeca i tiho ga stavila kraj njenog kreveta.
— Vaša poruka nas je sve pokrenula, — rekla je. — I drago mi je da smo bili tu kada je bilo potrebno.
Sofija joj se zahvalila, ne krijući olakšanje i zahvalnost.
Toga dana, priča sa stanice proširila se gradom — ne kao drama, već kao podsjetnik da i mali trenuci pažnje mogu napraviti veliku razliku.
I dok su sunčevi zraci padali kroz bolnički prozor, papir s njezinom porukom stajao je na stoliću, kao tihi podsjetnik:
Dobrota zaista postoji.
