Djevojka u jednostavnoj suknji, staroj bluzi i s ruksakom na leđima ušla je u glavni ured velike kompanije. Zastala je na recepciji i pristojno pitala:
— Mogu li vidjeti vašeg generalnog direktora?
Administratorica ju je pogledala iznenađeno, pretpostavljajući da traži radno mjesto koje nije bilo upražnjeno.
— Ako ste došli zbog zaposlenja u održavanju, trenutno nemamo otvorenih pozicija, — odgovorila je.
Djevojka je mirno rekla da je došla iz drugog razloga i strpljivo sačekala. Nekolicina zaposlenika sa strane tiho je komentirala njen skroman izgled, ali ona ni na jedan komentar nije reagirala.
Nakon nekoliko trenutaka, vrata lifta su se otvorila, a iz njega je izašao direktor kompanije. Čim ju je ugledao, srdačno joj se obratio:
— Ana, drago mi je što ste stigli. Čekamo vas u sali za sastanke.
U prostoriji je nastala tišina. Zaposlenici, koji nisu znali ko je djevojka, iznenadili su se njegovoj reakciji.
Direktor je tada predstavio Anu:
— Ovo je naša nova rukovoditeljica odjela. Veseli me što će preuzeti vođenje nekoliko ključnih projekata.
Ana je zahvalila, izvukla uredno pripremljene dokumente i objasnila da je već proučila rad kompanije te da želi započeti saradnju konstruktivnim razgovorom.
Govoreći smireno i profesionalno, dodala je:
— Vjerujem da svaki član tima ima sposobnost napredovati. U ovom odjelu najvažniji su znanje, trud i odgovornost — a ne vanjski dojam.
Zaposlenici su pažljivo slušali, svjesni da su brzopleto procijenili nekoga na temelju izgleda, a ne stručnosti.
Ana je otvorila fasciklu i započela sastanak:
— Hajdemo početi. Imamo mnogo posla i mnogo mogućnosti za napredak.
